Tri dana prije svoje smrti majka mi je rekla – to nisu njezine posljednje riječi, no bile su prilično blizu – da mi je brat još uvijek živ.
To je sve što je rekla. Nije ulazila u detalje. Rekla je to samo jednom. A nije joj bilo najbolje. Morfij je već počeo svoj posljednji stisak srca. Koža joj je bila u onom stanju između žutice i preplanulosti kad počne blijedjeti. Oči su joj utonule duboko u duplje. Većinu vremena je spavala. Zapravo, imat će samo još jedan trenutak jasnoće-ako je to uopće bio trenutak jasnoće, u što poprilično sumnjam – i to će mi biti prilika da joj kažem da je bila divna majka, da je jako volim, i zbogom. Nismo uopće spominjali moga brata. To ne znači da nismo mislili na njega kao da i on sjedi uz krevet….
