Edmonds, David i Eidinow, John- Wittgensteinov žarač

Ova je priča zaokupila i maštu mnogih pisaca: ni jedna biografija, filozofski prikaz ili roman koji se bavi bilo kojim od ova dva čovjeka kao da nije potpuna bez jedne od, često slikovitih, verzija. Taj je događaj dostigao status, ako ne urbanog mita, onda barem intelektualne bajke. Ali zašto je događaj koji se zbio više od pola stoljeća prije, u maloj sobi, na redovitom sastanku malo poznatog sveučilišnog kluba, tijekom rasprave o zakučastoj temi, izazvao toliki bijes? Sjećanja na tu večer desetljećima su ostala svježa, i to ne zbog složenih filozofskih teorija ili sukoba različitih ideologija, nego zbog duhovite dosjetke i mahanja – ili nečeg drugog – kratkim metalnim štapom. Što nam taj događaj i njegove posljedice govore o Wittgensteinu i Popperu, njihovim iznimnim osobnostima, njihovu međusobnom odnosu i uvjerenjima? Koliko je važno to što su obojica potekla iz Beča s kraja devetnaestog stoljeća, što su obojica rođena u asimiliranim židovskim obiteljima, ali ih je dijelio širok jaz bogatstva i društvenog utjecaja? I što je s ključnom točkom rasprave koja se te večeri vodila: njihovim filozofskim razilaženjem? Wittgenstein i Popper duboko su utjecali na naš odnos prema temeljnim civilizacijskim pitanjima, znanosti i kulturi. Presudan je njihov doprinos, ne samo vjekovnim pitanjima, primjerice što možemo pouzdano znati, kako možemo poboljšati svoje znanje i kako bi trebalo urediti vlast, nego i suvremenim sumnjama o ograničenjima jezika i razuma, i onome što je iza tih granica. Svaki je od njih vjerovao da je filozofiju oslobodio pogrešaka iz prošlosti 1 da na njemu leži odgovornost za njezinu budućnost. Popper je Wittgensteina vidio kao najvećeg neprijatelja filozofije. Pa ipak, priča o žaraču nije samo priča o značaju i uvjerenjima dvojice protivnika. Nemoguće ju je odvojiti od priče o jednom vremenu, a pruža nam i uvid u burnu i tragičnu povijest koja je oblikovala njihove živote i spojila ih na Cambridgeu. Priča je to i o raskolu u filozofiji dvadesetog stoljeća u tumačenju važnosti jezika: o podjeli na one koji su tradicionalne filozofske probleme svrstavali u puke jezične zagonetke i one koji su smatrali da ti problemi nadilaze jezik. I napokon, priča je to koja i sama sadrži jednu jezičnu zagonetku: komu je Popper uputio koje riječi u toj sobi punoj svjedoka i zašto?