Snijeg se u planinama počeo otapati i Bunny je već nekoliko tjedana bio mrtav kad smo postali svjesni ozbiljnosti našeg položaja. Bio je mrtav već deset dana prije nego što su ga pronašli, znate. Bila je to jedna od najvećih potraga u povijesti Vermonta – teritorijalna policija, FBI, čak i vojni helikopter; koledž je bio zatvoren, u hampdenskoj tvornici boja obustavljen je rad, ljudi su pristizali iz New Hampshirea, sa sjevera New Yorka, pa i iz udaljenog Bostona. Teško mi je povjerovati da je Henrvjev jednostavan plan tako dobro uspio unatoč neočekivanim događajima. Nismo namjeravali sakriti tijelo da ga se ne bi moglo pronaći. Zapravo, nismo ga ni sakrili, već smo ga jednostavno ostavili da leži ondje gdje je palo, nadajući se da će se neki nesretni prolaznik spotaknuti o njega prije nego što itko primijeti Bunnvjev nestanak. Priča je sama po sebi bila jednostavna i uvjerljiva: klimavo stijenje, tijelo slomljena vrata na dnu klisure i tragovi potpetica ukopanih u blato koji vode nizbrdo; nesretan slučaj na planinarenju, ni više, ni manje; i na tome je moglo i ostati, na pritajenim suzama i skromnom pogrebu, da nije bilo snijega koji je te noći pao; potpuno ga je prekrio, pa je nakon deset dana, kad je konačno počeo kopniti, svima, teritorijalnim policajcima i FBI-ju i spasiocima iz grada, postalo jasno da su koračali amo-tamo preko njegova tijela sve dok se snijeg nad njim nije stvrdnuo u led. (+M)
